U nastavku donosimo pismo civilnih stradalnika kao poruku hrvatskoj javnosti…
(Ne)pravednost društva prema civilnim stradalnicima Domovinskog rata Hrvatske
Posljednjih dana svjedoci smo teških riječi bešćutno bačenih pred civilne stradalnike Domovinskog rata, pred majke koje se sa suzama u očima sjećaju svoje poginule djece, pred djecu kojoj je oduzeto sretno djetinjstvo, pred ljude koji su izgubili članove svojih obitelji, pred one koji ih još traže, pred duboko ranjene, ne samo fizički, prije 25 godina.Ovih dana, u 21. stoljeću, kada je priznanje ljudskih prava i prava žrtava civilizacijski doseg svake ozbiljne i pravedne države, bacili su blato na žrtve, na pravo i pravdu, na civilizaciju. I kao da je riječ o nekom tuđem, nekom drugom, ranili su žrtve po drugi put, no ova rana je možda puno bolnija jer je njen izvor tamo gdje bi trebalo izvirati istinsko domoljublje, ljubav prema bližnjemu i poštovanje, odnosno sve one vrijednosti za koje tvrde da se domoljubi i vjernici zalažu. A zalažu li se istinski ovdje i danas? Poštuju li tuđu bol kao što su ih vjerojatno davno učili? Kojim se putem ide ako se putem ne vidi bol onog do sebe, ako se njegovo pravo ne priznaje?Kojim se putem ide ako se ne vide činjenice ili se samo ne žele vidjeti? Znaju li oni da su saborsku raspravu gledali svi civilni stradalnici Domovinskog rata? Gledali su….sa suzama u očima i s boli i patnjom nanovo probuđenom riječima koje su padale baš poput onih granata godinama ranije. Jesu li znali da negdje ispred ekrana stoji čovjek? Stoji čovjek koji u njihovim riječima vidi nove rane…Jesu li pročitali taj zakon? Jesu li znali da je i dosadašnjim zakonom bilo moguće da netko tko nije žrtva ostvari prava i bez takve sigurnosti kao što je članak 5 sada? Jesu li… i tako tisuću puta. Jesu li ikada u 30 godina izgovorili riječ civilni stradalnik? Jesu li gledali u tužne oči svake majke kojoj nijedna novčanica na svijetu nije blagodat jer najveća blagodat joj je oduzeta ratom? Gdje su bili da vide kako odrastaju djeca kojoj fale dijelovi tijela, koja su ostala bez članova svojih obitelji? Gdje su bili tada oni koji danas najglasnije znaju zašto ovaj zakon svim ovim ljudima ne treba? Oni znaju…kao što putnik zna o zemlji u kojoj nikada nije bio.Građani Republike Hrvatske, oni koji je iz duše ljube, a tuđu bol ne priznaju, e oni nikada nisu spavali na kamenju svojih riječi kao što civilni stradalnici spavaju ovih dana, ponovno izloženi kao meta. Vjerovali smo u podršku svih koji se nazivaju domoljubima, vjerovali u istinsko razumijevanje i jedinstvo jer je Domovinski rat bio naša zajednička utakmica. Pobijedili smo onda, a danas kao da gubimo. Gubimo kao mornar na nekom tuđem moru, kao da ne pripadamo ovdje i vama, kao da naš rat nije bio za sve nas. Za sve nas i naša prava i dostojanstvo danas.Civilni stradalnici iz Domovinskog rata Hrvatske imaju samo jednu poruku za sve one koji se protive njihovom zakonu danas nakon 30 godina: ljudska se pravednost i veličina očituje u priznanju patnje drugoga, prihvaćanju njegove žrtve i potporom njihovim pravima koja zaslužuju. U tome leži tajna, ne samo pravednosti, nego i odanosti temeljima na kojima je nastala naša domovina, kao i svim vrijednostima kojima su sve nas oduvijek učili.Naše je domoljublje neupitno, naša žrtva velika i jednako smo onih ratnih dana baš kao i danas znali da ćemo svoju ljubav pokloniti ovoj zemlji. Kada ustanete protiv ovog zakona ustajete protiv najnevinijih žrtava Domovinskog rata, činite da se u vlastitoj zemlji osjećaju strancima, baš kao u pjesmi, činite da im kušin bude stina, da onaj čovjek pun boli koji vas sluša, više vas ne prepoznaje. Vidi vas kao izvor nove boli, novih udaraca na koje nikada nije računao. Naše je pravo, pravo na zakon nakon svih izgubljenih godina, a dužnost svih istinskih domoljuba je da podrže to pravo, da budu uz civilne žrtve podupirući ih danas kao ljudi, vjernici, domoljubi koji uvijek stoje uz vrijednosti svoje domovine.
Za ZUHCSDR
Ivana Marinović
Comments are closed.